Dosadašnja istraživanja arheološkog lokaliteta Sipar, udaljenog oko 5 km sjeverno od Umaga, neosporno su potvrdila izniman značaj poluotoka Sipar za proučavanje antičkog, kasnoantičkog i ranosrednjovjekovnog razdoblja na prostoru Istre i istočnog Jadrana.

Prva istraživanja proveo je Arheološki muzej Istre tijekom 60-ih godina 20. stoljeća. Muzej grada Umaga 2013. godine započinje nova sustavna istraživanja koja kontinuirano traju i danas. Od 2016. godine istraživanja se provode u suradnji s Muzejom hrvatskih arheoloških spomenika iz Splita. Radove financiraju Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Istarska županija i Grad Umag.

Dosadašnje znanstvene spoznaje potvrđuju slojevit urbanistički razvoj i organizirani život na poluotoku Sipar u različitim povijesnim razdobljima. U razdoblju prije rimske kolonizacije Istre, tijekom kraja 2. stoljeća prije Krista i širenja rimske vlasti prema istoku, na poluotoku Sipar nalazilo se rimsko vojno uporište. Uspostavom mira u Istri, na poluotoku nastaje pretpostavljeno naselje Insula Sepomaia, koje funkcionira do kraja 1. stoljeća poslije Krista.

Nakon Bizantsko-gotskog rata (535. – 555.), Bizant, učvršćujući svoju dominaciju na Jadranu, na poluotoku gradi vojnu utvrdu okrenutu prema kopnu. U njezinu dobro zaštićenom zaleđu razvija se novo kasnoantičko naselje civitas Sipparis/Sapparis, koje se spominje i u povijesnim izvorima, kod Anonima Ravenjanina u djelu Opis svijeta, nastalom vjerojatno u 7. stoljeću.

Naselje Sipparis vrlo brzo prerasta u bogato ekonomsko i trgovačko središte ovoga dijela Jadrana. Krajem 7. stoljeća utvrda i naselje bivaju razoreni, nakon čega se Sipparis ponovno obnavlja i nastavlja funkcionirati sve do pretpostavljene 876. godine, kada dolazi do novog razaranja, koje se povezuje s neretvanskim knezom Domagojem. O tome krajem 10. i početkom 11. stoljeća piše mletački kroničar Ivan Đakon, koji Sipar naziva urbs Sipiares.

U kasnom srednjem vijeku na istočnoj strani poluotoka obitelj Bratti gradi kaštel, čiji su ostaci danas uglavnom izgubljeni zbog razornog djelovanja mora.

Do sada je istraženo oko 85 % lokaliteta, a ovogodišnja istraživanja usmjerena su na južnu stranu poluotoka, odnosno na dio najviše izložen razornom djelovanju mora. Cilj istraživanja je utvrditi u kojoj su se mjeri naselja širila prema južnom dijelu poluotoka te postoje li na tom prostoru sačuvani ostaci arhitekture.

Paralelno s arheološkim iskopavanjem provodi se stručna obrada pokretnih nalaza, keramičkog, staklenog, metalnog i numizmatičkog materijala, koji pružaju vrijedne podatke o kronologiji, funkciji i intenzitetu života na poluotoku Sipar tijekom antike, kasne antike i ranog srednjeg vijeka. Osim toga, nakon svake faze arheoloških istraživanja na lokalitetu se provode i konzervatorske mjere, koje uključuju konsolidaciju zidova, zaštitu od erozije, kontrolu vegetacije te dokumentiranje lokaliteta. Zbog njegove ugroženosti i neposredne blizine mora, ove je aktivnosti nužno provoditi kontinuirano.

Nakon završetka sustavnih arheoloških istraživanja sljedeći važan korak predstavlja izrada elaborata valorizacije arheološkog lokaliteta Sipar, kojim bi se definirali modeli njegove dugoročne zaštite, očuvanja i održivog upravljanja. Elaborat bi ujedno predstavljao temelj za buduću prezentaciju i interpretaciju lokaliteta javnosti kroz razvoj edukativnih, znanstvenih i kulturno-turističkih sadržaja koji bi omogućili kvalitetnije razumijevanje povijesnog značaja Sipara u kontekstu istarske i jadranske baštine.

Tekst i fotografije: Muzej grada Umaga