Počeci ljudskog naseljavanja na prostoru Umaga sežu daleko u prošlost. Tragovi prvih naseobina otkriveni su uz morsku obalu. More je pružalo obilje hrane i služilo kao poveznica s drugim narodima i civilizacijama. Međutim, u nesigurnim vremenima valjalo je tražiti zaklon na sigurnijem mjestu: na okolnim uzvisinama. I dan-danas vidljivi su ostaci gradinskih naselja: Romanija, Sveti Petar, Kolombanija, Ungarija, samo su neki od lokaliteta opasanih suhozidnim bedemima unutar kojih su obitavali ili se sklanjali prvobitni stanovnici.

Rimska ekspanzija nije mimoišla ni ove krajeve. Vladavina Rima donijela je prosperitet i mir tijekom nekoliko stoljeća. U priobalju te neposrednom zaleđu niču brojne ladanjske i maritimne vile, koje osim stambene imaju i proizvodnu funkciju: prerađuje se maslinovo ulje, proizvodi vino, boja za tkanine (purpur) i slično. Ostaci tih iznimnih građevina vidljivi su u profilu morske obale, no, na žalost, izloženi su djelovanju mora i (ponekad) ljudskoj nebrizi.

Mir i stabilnost poremetili su prodori takozvanih barbarskih naroda. Istra je dugo bila pošteđena većih razaranja i pljački, stoga se stanovništvo ratom ugroženih provincija sklanjalo i doseljavalo u ove krajeve. Kršćanstvo, kao nova religija koja postepeno poprima i državni značaj, vrlo rano dobiva svoje sljedbenike i na ovom prostoru. U nesigurnim vremenima na prijelazu iz četvrtog u peto stoljeće na prostoru posrnulog carstva nastaju crkvene zajednice koje će polako preuzimati i svjetovnu moć. Pod najezdama takozvanih barbarskih naroda carski se dvor seli u Ravennu, a posljednjeg cara svrgava Odoakar, proglasivši se kraljem. Međutim, ni ta dramatična zbivanja nisu značajnije naudila našem prostoru. Kontinuitet života na ovim prostorima nastavlja se, dakako u izmijenjenim okolnostima. Malobrojno stanovništvo sklanja se u refugijalna naselja. Na antičkim temeljima nastaje Humagum/Umag. U svezi s porijeklom ovih toponima bilo je dosta prijepora. Stariji su autori tvrdili da su po srijedi nazivi keltskog porijekla, odnosno svojevrsna sinteza keltskih naziva naselja koji su dolaskom rimljana latinizirani. Novija istraživanja potpuno su opovrgnula takvu teoriju iz jednostavnog razloga što prisutnost Kelta na ovom prostoru nije zabilježena.

Stiješnjeni na uskom prostoru, opasani bedemima, naši su se preci u srednjem vijeku bavili ribarstvom, stočarstvom i zemljoradnjom. Iako je suton antike obilježen razaranjima i raspadom političkog jedinstva, administrativni i vojni ustroj pa i gospodarstvo, nisu se bitno izmijenili u odnosu na rimski upravni sustav.

Već spomenuta Ravenna ostala je niz stoljeća političko i vojno središte, a Istra je u tom kontekstu služila za opskrbu. Dolaskom Langobarda, a kasnije i franačke države, na našem se prostoru uspostavlja novi gospodarski i politički sustav – feudalizam, temeljen na dodjeli zemljoposjeda plemstvu ili crkvi. Takav ustroj nailazi na svojevrsni otpor - gradovi, koji su uspjeli zadržati svoj municipalni ustroj još od antike, sada, u novonastalim okvirima, gube na značaju. Umag i Sipar kao dva veća i povijesno zabilježena naselja dijele sudbinu ostalih istarskih gradova i naselja, poglavito nakon silovitog uzleta nove sile: Venecije.

Povijest ove pomorske republike vezan je za uništenje Akvileje, rimske metropole i sjedišta Regio X Venetia et Histria, koju su Huni u svom pohodu na Italiju pretvorili u ruševine. Iz Akvileje su nekoliko stoljeća ranije Rimljani pripremali svoj vojni pohod na Istru. Uništenjem tog važnog antičkog grada stanovništvo se sklonilo u nepristupačne lagune i tamo osnovalo nova naselja: Torcello, Rivo Alto, zametke Venecije. U prvom razdoblju na strani Bizanta, a kasnije iskoristivši njegovu slabost, Venecija širi svoj utjecaj. Njenom utjecaju pridonosi i to što glavni trgovački pravac prolazi tim gradom. To, s druge strane neminovno dovodi do sukoba sa susjedima, u prvom redu s Akvilejskom patrijaršijom koja se nalazi u sferi utjecaja nasljednika Karla Velikog.

Za Umag i okolicu ove su činjenice pogubne. Počinje razdoblje pljački i razaranja: u devetom stoljeću podanici kneza Domagoja, koji gusarenjem ometaju mletačke trgovačke pravce, pljačkaju Umag. Prijepori oko vlasništva primorali su građane Umaga na traženje novog zaštitnika koji bi jamčio mir i sigurnost, ali i nesmetanu trgovinu. Umag traži zaštitu Venecije, te u XIII. stoljeću ulazi u njen sastav. Međutim, nedaćama nije bio kraj. Prijepor između Venecije i Genove prerastao je u ratni sukob i nije zaobišao ni Umag koji je opetovano napadan i pljačkan. Situacija se smirila tek potkraj XIV. stoljeća.

Umag je pod vlašću Mletačke Republike od tada pa sve do njene propasti, 1797. godine. Premda komunalno uređen, grad je u potpunosti ovisan o središnjoj vlasti koja svoj centrokratizam izražava imenovanjem podestata (načelnika općine). Stroga pravila kočila su razvoj Umaga, njegova je luka bila isključivo tranzitna.

Problem Umaga i drugih zapadnoistarskih gradova bio je i opskrba vodom i loši higijenski uvjeti. Zbog niskog, močvarnog tla malarija je bila sveprisutna, a iskorijenjena je tek prvom polovinom XX. stoljeća. Stanovništvo je pobolijevalo od malarije, kolere i kuge. Nakon uzastopnih epidemija, stanovništvo je tijekom XV., XVI. i XVII. stoljeća bilo desetkovano. Mletačke su vlasti doseljavale novo stanovništvo s područja Dalmacije te sa svojih posjeda ugroženih turskim prodorima. Etnička i lingvistička struktura stanovništva mijenjala se kroz stoljeća: ruralni krajevi, u kojima je slavenski element prisutan već od VII. stoljeća, sve više postaju slavenski, odnosno hrvatski, dok priobalje i veće urbane cjeline zadržavaju svoju romansko-talijansku kulturu i jezik.

Umag je dočekao kraj mletačke vladavine te ušao u sastav Napoleonovih Ilirskih provincija. Kratkotrajno razdoblje francuske vladavine obilježio je i nemili incident. Naime, s britanskog broda koji je krstario u potrazi za Francuzima iskrcao se na kopno odred mornara. Uočeni su i ubrzo uhićeni, no malobrojna općinska straža nije se mogla oduprijeti Britancima koji su, oslobodivši mornare, za odmazdu spalili općinski arhiv.

Smirivanjem prilika u Europi, Istra ulazi u sastav habsburškog carstva. Politička previranja u Italiji i težnja za ujedinjenjem imali su odjeka i na istarskom poluotoku, posebice među lokalnim plemstvom te intelektualcima, što je dakako zabrinulo austrijske vlasti koje su represivnim mjerama nastojale zadržati vlast u sjevernoj Italiji. Težnja za ujedinjenjem imala je odjeka i u kulturi i književnosti. Čitava plejada istarskih intelektualaca, mahom studenata u Padovi te ostalim talijanskim kulturnim centrima, zanesena domoljubljem, sudjelovala je u Risorgimentu. Taj provincijalni fenomen dovršetkom ujedinjenja Italije prerastao je u iredentizam, koji je često bio protuaustrijski, ali i protuslavenski nastrojen. Angažiranost istarskih intelektualaca Talijana u devetnaestom stoljeću prešla je i u politički kontekst. No, paralelno s talijanskim iredentizmom, rađa se i narodnjački pokret u Istri. Njegovi su zagovornici prvenstveno svećenici (Hrvati i Slovenci) i učitelji, koji se zalažu za nacionalnu i socijalnu emancipaciju većinskog slavenskog stanovništva. Sukobi se zaoštravaju do te mjere da je Beč bio primoran raspustiti Istarski pokrajinski Sabor u Poreču.

Devetnaesto stoljeće i austrijska dominacija donijele su niz novina na području Umaga. Glavna gospodarska grana, poljoprivreda, počela je igrati veću ulogu. Monopol Venecije više ne postoji, a novi gospodarski centar – Trst - povezan je sa svojim prirodnim zaleđem, s Istrom. Austrijske su vlasti započele i dovršile niz infrastrukturnih projekata: uređenje luka i gradnju cesta. Za Umag i njegovo područje svakako je značajna gradnja savudrijskog svjetionika kojim je sigurnost plovidbe tršćanskim zaljevom znatno pospješena. Umag dobiva svoj lukobran, a na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće uređuju se obala i pristanište.

Pomorske veze s Trstom postaju svakodnevne osnivanjem parobrodarskog društva. Višak poljoprivrednih proizvoda: vina, maslinovog ulja, drva za ogrjev, ali i sezonskog voća i povrća doprema se u Trst. Okosnicu poljoprivredne proizvodnje čine veleposjedi, odnosno stancije. Među njima valja svakako istaknuti stanciju Seget u vlasništvu obitelji De Franceschi te Veliku stanciju ili Villu Cesare, čija reprezentativna zdanja, iako u ruševnom stanju, i danas svjedoče o njihovoj veličini i značenju.

Obitelji veleposjednika De Franceschi i Manzutto zaslužne su i za gospodarski napredak Umaga. Ove su obitelji bile neprikosnoveni gospodari Umaga. Politički aktivni, bilo kao gradonačelnici bilo kao predstavnici u Istarskom pokrajinskom saboru, pokrenuli su niz gospodarskih projekata, a bili su i začetnici turizma, iako postoje evidencije kako je prvi hotel-restoran u Umagu, ali i u Istri uopće, bio "Al Cervo d'oro" iz 1877. godine, čiji je vlasnik bio Giuseppe Covacich. Na prijelazu stoljeća utemeljeno je turističko društvo, dok Antonio Coslovich gradi hotel „K zlatnom lavu“ („Al leone d' oro“), s kazališnom dvoranom. Duž obale niču pansioni i manji hoteli. Neposredno pred početak Prvog svjetskog rata dovršena je i uskotračna željeznica Trst-Poreč, čuvena Parenzana, koja je trebala imati odvojak za Umag koji, na žalost, nikad nije dovršen.

Razvoj grada naprasno je prekinut izbijanjem rata. Umag je kraj Prvog svjetskog rata dočekao u bijedi i nestašici. Svršetak Austro-Ugarske Monarhije i dolazak Italije neki su dočekali s oduševljenjem, a neki s rezigniranošću i zabrinutošću. Nove vlasti ukinule su hrvatske škole te politički gonile neistomišljenike. Umag i okolica i dalje zadržavaju svoj ruralni karakter. Gradić se urbanistički nije značajno izmijenio, zadržavši svoj srednjovjekovni ustroj. Demografska kretanja također nisu doživjela značajne promjene. Općenito, tijekom dvadesetogodišnje vladavine fašizma životne i društvene prilike ostale su nepromijenjene. Izgradnjom istarskog vodovoda riješen je kronični problem vodoopskrbe poluotoka, a velikim melioracijskim radovima postepeno je iskorijenjena malarija.

Novi ratni sukob bio je već na pomolu. Talijanska je vojska novačila istarske mladiće koji su sudjelovali u ratnim operacijama u Africi. Kapitulacijom Italije u rujnu 1943. Trst, Istra i Rijeka s otocima inkorporirani su u tzv. Adriatisches Küstenland (Jadransko primorje), u sastavu Trećeg Rajha. Njemačke okupacijske vlasti kruto vladaju područjem, posebno prema osobama koje su simpatizirale ili bile uključene u partizanski pokret. Tragični događaj koji je zavio u crno mnoge umaške obitelji desio se 9. rujna 1944. kada je parobrod San Marco na liniji Umag – Trst stradao u savezničkom zračnom napadu pri čemu je poginulo 154 osoba.

Umag je slobodu ugledao 6. svibnja 1945. godine, a taj se datum danas slavi kao Dan grada.

Svršetak Drugog svjetskog rata nedvojbeno spada u najtužnije stranice istarske povijesti. Prijepor oko granica između Italije i Jugoslavije prerastao je u međunarodni incident. U povijesti je to razdoblje poznato kao tršćanska kriza. Međunarodna diplomacija je kao privremenu mjeru predložila uspostavljanje Slobodnog Teritorija Trsta podijelivši ga u dvije zone: Zona A bila je pod angloameričkom upravom, a Zona B pod vojnom upravom Jugoslavenske armije. Konfiskacija imovine, nacionalizacija i druge nepopularne mjere navele su stanovnike Istre, pa tako i Umaga – koji je još uvijek bio u sastavu Zone B STT-a - da napuste svoje domove. Započeo je egzodus stanovništva koji je u potpunosti preokrenuo demografsku i socijalnu strukturu Istre, a rane nisu ni dan-danas zacijeljene. Slobodni teritorij Trsta opstao je do 1954. godine, kada je Zona B, u čijem je sastavu bio i Umag, s okolicom pripojena Jugoslaviji, odnosno Narodnoj Republici Hrvatskoj. Većina Umažana Talijana napustila je svoje domove, a stari je grad opustio. Započinje novo poglavlje u povijesti Umaga.

Nove su vlasti započele velike investicije kako bi pospješile gospodarski i društveni oporavak: izgrađen je Dom kulture, zdanje koje svojom veličinom i značenjem i danas zauzima važno mjesto. Gradi se tvornica cementa, obnovljen je pogon za preradu rajčica, izgrađen je novi vinski podrum, a na prostoru nekadašnjih veleposjeda djeluje novi poljoprivredni kombinat. Doseljava se novo stanovništvo.

Na pomolu je i razvoj turizma koji će u narednim desetljećima postati glavna gospodarska grana. Šezdesetih godina grade se novi hoteli, a među njima svojom veličinom i raskoši prednjači hotel Adriatic. Sedamdesetih se godina nastavlja intenzivna izgradnja hotelskih kompleksa: niču autokampovi i turistička naselja poput Katora. U svim segmentima Umag doživljava procvat. U administrativnom pogledu, sredinom sedamdesetih godina dolazi do spajanja općina Umag, Novigrad i Buje u jedinstvenu općinu. Potpisivanjem Osimskih sporazuma Umag ulazi u malogranično područje koje uživa posebne pogodnosti u kontekstu vanjskotrgovinske razmjene, ali i liberalnijeg protoka roba. Umag u bivšoj državi uživa status šampiona turizma. Osamdesete godine, usprkos recesiji u državi, nisu usporile velike investicije. Izgrađena je nova marina koja je u potpunosti izmijenila vizuru grada. Gradi se nova škola te ugostiteljsko-trgovački centar, popularna robna kuća. Stanogradnja, kako privatna tako i društvena, doživljava punu ekspanziju, a grad i njegovo područje doživljava nagli razvoj.

Početkom devedesetih, raspad državne zajednice i rat doveli su umaško gospodarstvo do stagnacije. Umag postaje utočište brojnim izbjeglicama i prognanicima iz Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine. Domicilno stanovništvo odlazi na ratište, a brojni građani zapošljavaju se u Italiji.

Umag ponovno postaje samostalna općina 1993., a 1997. godine dobiva status grada. Završetkom Domovinskog rata, polako započinje gospodarski oporavak grada. Iako su mnoga poduzeća zauvijek prestala s radom, primjerice tvornica tekstila „Elegant“, PIK Umag, a kasnije i tvornica cementa, drugi su sektori, u prvom redu turizam, doživjeli drugu renesansu. Umag postaje renomirano turističko odredište, poznato ponajprije po teniskom turniru ATP Croatia Open, ali i po iznimnoj eno-gastronomskoj ponudi.

Razvoj turizma prate i značajni infrastrukturni zahvati. Grad Umag, kao jedinica lokalne samouprave, započinje sa sustavnim ulaganjem u komunalnu infrastrukturu, izradom prostorno-planske dokumentacije. Napredak se očituje i u društvenom segmentu: obnovljeno je zdanje Pučkog otvorenog učilišta „Ante Babić“, osnovan muzej, otvorena je i nova knjižnica. Grad upravlja predškolskim ustanovama i školama te sportskim objektima.

Ponos grada je svakako i dvojezičnost koja potvrđuje duh tolerancije i suživota, a koja se gaji i putem prestižnih međunarodnih kulturnih događaja.

Izvor: Monografija Grada Umaga, 2012.